Postoje neki trenuci i situacije koje vam ostanu u sjećanju bez obzira koliko vam se u tom momentu činile banalnima i na neki nedefiniran, diskretan način obilježe vam život i usmjere ga u pravcu u kojem ste mislili da nikada neće krenuti. Bio je to tmuran i kišan dan, jedna subota u listopadu 1988. Nakon napornog pokušaja da u posljednjem vikendu obiđem Venecijski Biennale, sjeo sam u neki od pitoresknih kafića pokušavajući srediti dojmove od mnoštva umjetničkih doživljaja koji su se u mojoj glavi ispreplitali s ponavljanjem gradiva iz mikrobiologije, ispita koji sam trebao polagati sljedeći tjedan.
U jednom trenutku pogled mi je odlutao na obližnji kiosk s kojeg me hipnotizirajućim pogledom privuklo lice žene na naslovnici nekog časopisa.
Bio je to crno-bijeli portret Tatjane Patitz s crnom koprenom preko lica na naslovnici Britanskog Voguea. Magnetska privlačnost te slike do te mjere me zarobila da sam odmah ustao i kupio časopis pokušavajući saznati tko je ta djevojka i tko je autor fotografije. Radilo se o Herbu Rittsu. Ljubav prema Tatjani i Herb Rittsovom opusu u mom slučaju bila je ljubav na prvi pogled i kada me ljudi pitaju što me privuklo svijetu mode uvijek se sjetim tog trenutka.
Mnogo godina kasnije kada sam nakon smrti legendarne modne urednice Elizabeth Tilberis, u travnju 1999. proučavao njezinu biografiju u želji da napravim in memoriam ženi koja je svojim radom najviše utjecala na moju svijest o modi, slučajno sam shvatio da je upravo taj Vogue bio prvi koji je Liz uredila kao glavna urednica.
Na vijest o smrti Herba Rittsa, na današnji dan prije devet godina, 26. prosinca 2002. opet mi se u sjećanje vratila ta slika umornog studenta medicine koji uzbuđeno prelistava modni časopis potpuno nesvjestan da će jednog dana imati priliku pisati o tim velikim ljudima koji su mu se toliko snažno urezali u podsvijest.
Baš kao što sam se ja posve slučajno počeo interesirati za modnu fotografiju i Herb Ritts se slučajno počeo njome baviti. Za razliku od većine kolega koji su strast prema tom poslu osjetili još u ranoj mladosti, Herb je nosi sa sobom fotografski aparat usput fotografirajući svoje prijatelje, ne razmišljajući puno da će mu taj hobi jednoga dana donijeti slavu i novac.
Rođen je 13. kolovoza 1952. godine u zapadnom djelu Los Angelesa. Prvi susjed obitelji Ritts bio je Steve McQueen koji je malom Herbu bio poput drugog oca i u čijim je motociklističkim bravurama kao dijete često uživao. Odrastajući u okruženju Hollywoodskih glumaca, i družeći se s njima od rane mladosti, nikada ih nije gledao očima obožavatelja, što mu je kasnije kao fotografu pomoglo da stekne njihovo povjerenje.
Zanimljiva je priča kako je zapravo shvatio da se profesionalno počeo baviti fotografijom. Jednom prigodom, kasnih 70-ih kada se s prijateljem Richardom Gereom vozio autom pukla im je guma i zatekli su se na benzinskoj stanici usred pustinje. Herb je imao fotoaparat i snimio je mladog Richarda u tom ambijentu koji nam danas izgleda poput pomno smišljene scenografije za neki film ili modni editorijal. Richard Gere tad još nije bio slavan i tek je te godine snimio prvi film. Međutim nakon uspjeha «Američkog žigola» ta je fotografija dospjela u Vogue, a Herb Rittsa su uskoro nazvali i predložili mu da za isti časopis snimi i Brooke Shields. Herb je tad radio u roditeljskoj tvrtci i nije se usudio priznati da nije profesionalni fotograf. Nakon toga stvari su se otele kontroli.
Njegovim početničkim radovima posebno je bila fascinirana Franca Sozzani, danas glavna urednica talijanskog Voguea, u to doba, početkom 80-ih, urednica kultnog talijanskog časopisa «Lei» u kojim je promovirala radove tadašnjih početnika, a danas najvećih fotografskih zvijezda: Bruce Webera, Petera Lindbergha i Stevena Meisela. U početku je Rittsa zaposlila kao fotografa za muški dio časopisa, «Per lui»,pa se s početka Rittsove karijere najviše pamte erotizirane modne fotografije muškaraca i muški aktovi. Ubrzo je počeo i redovito raditi za Vogue, pogotovo za američko i britansko izdanje, gdje se proslavio koliko modnom fotografijom toliko i portretima slavnih osoba.
1983. godine upoznaje Madonnu koja je tada tek bila ambiciozna početnica. Među njima se rađa veliko prijateljstvo koje je trajalo do njegove smrti. Herb Ritts je fotograf pred čijom je kamerom ta danas neprijeporna medijska božica najviše pozirala u svom životu. Autor je nekih od najprovokativnijih, ali i najosobnijih Madonninih portreta. Osim sad već legendarnih naslovnica za Vogue, Vanity fair i Interview, fotografirao ju je i na prvom vjenčanju za Sean Penna, a kada je Madonna 1996. rodila Mariu Lourdes dopustila je Herbu da je fotografira s tek rođenom kćeri za privatni album. Madonna je bila ta koja je Rittsa nagovorila da počne režirati video spotove. Iako ništa nije znao o pokretnim slikama, rad na spotu «Cherish», gdje je bio i kamerman, pokazao se vrlo uspješnim. Poigravajući se sa spolnim inverzijama muškarce u spotu prikazuje kao seksualne objekte, a kostimi delfina očigledna su asocijacija na «Malu sirenu». Uspjeh tog rada donosi mu suradnju na sjajnim videouradcima za Jenet Jackson «Love will never do», njezinog brata Michaela «In the closet» i Chrisa Isaaka «Wicked game». Spotovi su postali poznati koliko po svojoj osebujnoj crno-bijeloj fotografiji toliko i po tome što su u njima nastupali slavni manekeni Djimon Honsou (danas glumac poznat po ulogama u filmovima «Amistad» i «Gladiator»), Naomi Campbell i Helena Christensen, svi odreda veliki Rittsovi prijatelji i u privatnom životu. No najbolje prijateljice među manekenkama bile su mu Cindy Crawford i Tatjana Patitz. Poznato je da su se upravo na njegovom pikniku upoznali Cindy Crawford i Richard Gere, a veze je nešto kasnije okrunjene i brakom, koji je nažalost trajao vrlo kratko.
Na upit čije mu je lice ostalo najviše u sjećanju, odgovorio je da je od manekenki najradije fotografirao Tatjanu Patitz, čije lice smatra najimpresivnijim. Interesantno je da njezin slavni portret s crnom koprenom koji krasi naslovnicu Voguea s početka teksta, koji je bio i moj prvi susret s Rittsovim radom, i on sam smatra jednom od svojih najdražih fotografija. Upravo ta slika otvara veliki katalog povodom njegove posljednje retrospektivne izložbe otvorene za njegova života u pariškoj galeriji Fondacije Carier za suvremenu umjetnost. Tatjanino lice personificira sve što je Ritts volio isticati u svom radu. Uvijek je preferirao slikati mistične žene snažnih crta lica i karaktera, te karizmatične osobe. Njegove fotografije često prikazuju slavne osobe u teškim i vrlo intimnim trenucima, koji su rijetko dostupni profesionalnim fotografima. Po tome je svakako najpoznatiji portret Elizabeth Taylor nakon operacije tumora na mozgu s još svježim postoperativnim ožiljkom na glavi. Često su mu zamjerali da su mu fotografije previše artificijalne, da se bavi samo savršenim tijelima, promovira homoerotiku i eksploatira svoja poznanstva sa slavnima. Čak mu rad uspoređuju s fašisoidnom ikonografijom, jer zastrašujuće idealizirana tijela modela ili sportaša gotovo da dobivaju mitske konotacije, što je potencirano gotovo isključivom uporabom crno-bijele fotografije u njegovu opusu. Herb Ritts se nije sramio veličanja savršenstva od kojem se prosječnom gledatelju može zavrtjeti u glavi. Uostalom on nikada nije sakrivao da se u svom radu podjednako inspirirao djelima klasika modne fotografije poput Horsta i Irvinga Penna, kao i kontroverznim radovima Roberta Mapplethorpa i Leni Rifenstahl. Zato i ne čudi da je upravo Ritts bio idealan fotograf u eri supermodela s kraja 80-ih, kada se njegov estetski senzibilitet poklopio sa nevjerojatno glamuroznom slikom koju je modni svijet pokušao odašiljati putem neponovljivih ljepotica tog doba, koje su upravo na fotografijama Herba Rittsa postajale nedodirljive i nestvarne poput Hollywoodskih diva od prije pola stoljeća. Pravi zaljubljenici u modnu fotografiju s nostalgijom se prisjećaju tog vremena listajući današnje modne časopise. Nije slučajno da su jedino pred njegovom kamerom Cindy Crawford, Kim Basinger i Sharon Stone pristale gole pozirati za Playboy. Sama Cindy je priznala da sebe nikada nije doživljavala toliko lijepom kao kad je promatrala svoje slike koje je Herb Ritts načinio za taj magazin.
Svaka njegova fotografija bila je čarolija i pokušaj da se svijet prikaže idealnim, bez obzira koliko to zvučalo utopistički. Herb Ritts pomogao nam je da gledajući njegove vizije tog savršenog svijeta barem nakratko pobjegnemo od realnosti zamišljajući da takav svijet doista negdje i postoji.