Veronica Lake kultna je američka filmska glumica koja je uživala vrhunac popularnosti 1940-ih. Slavu je stekla ulogama fatalnih žena u film noirima s partnerom Alanom Laddom, a bila je poznata i po karakterističnoj frizuri koja joj je zaklanjala desno oko. Jedna od najljepših plavuša i najpoznatijih pin-up djevojaka svih vremena bila je prava holivudska diva, elegantna, seksipilna, niskog rasta ali savršenih proporcija. No iza besprijekornog izgleda i anđeoske ljepote krila se duboko nesretna, neuravnotežena i bolesna žena, koja u svom kratkom životu nije uspjela pronaći ljubav i sreću.

Bilo je dovoljno samo nekoliko filmova da Veronica Lake postane jedna od najpopularnijih holivudskih diva četrdesetih, a sve ih je snimila u razdoblju od svoje sedamnaeste do dvadeset i šeste godine. Intrigantan izgled fatalne žene bio je naglašen slapom platinasto plave kose koja je prekrivala jedan dio lica, frizurom zvanom peek-a-boo, koju su kopirale žene širom svijeta. Upravo je Veronicin izgled više od pedeset godina poslije bio inspiracija za lik Kim Basinger u filmu L.A. Confidental Curtisa Hansona, za koju je Kim nagrađena Oscarom.

Constance Frances Marie Ockleman rođena je 14. studenog 1922. godine u New Yorku. Bila je kćerka jedinica, vrijeme uglavnom provodila sama ili s majkom, te odmalena bila povučena i usamljena. Kao desetogodišnjakinja ostaje bez oca, Harryja E. Ockelmana, koji je poginuo od ozljeda zadobivenih uslijed eksplozije na naftnoj platformi gdje je radio. "Ponašala se veoma čudno, nije pustila ni suzu. Taj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag na Connienu već tada osjetljivu prirodu", riječi su njene majke Constance Charlott Trimble, koja se godinu poslije ponovo udala za dugogodišnjeg obiteljskog prijatelja Anthonya Keanea, čije prezime je dobila i mala Connie, a koristila ga je na samom početku filmske karijere. Pohađala je strogu katoličku školu za djevojčice u Montrealu, a kako odvajanje od porodice nije dobro podnijela, školovanje nastavlja u Miamiju gdje joj se obitelj preselila. Već u tom periodu bio joj je dijagnosticiran lakši oblik shizofrenije, koji se vremenom razvio u paranoičnu. Bila je zatvorena, teško je sklapala prijateljstva i ni s kim se nije družila. Majka je pokušavala sve kako bi je socijalizirala te ju je prijavljivala i na izbore ljepote. Connie je na najvećem državnom izboru za Miss Floride osvojila prvo mjesto. Bila je to njezina ulaznica u svijet filma.

Uskoro Connie seli u Hollywood i počinje dobivati prve manje uloge kao Constance Keane. Redatelj jednog od njezinih prvih filmova, John Farrow (otac od Mie), primijetio ju je zbog plave kose i šiški koje su padale preko desnog oka i neobične, pomalo mistične pojave. Predstavio ju je producentu Arthuru Hornblowu, te je Constance 1941. potpisala svoj prvi ugovor s Paramountom, a na prijedlog Hornblowa ime promijenila u Veronica Lake. "Hollywood se mladoj djevojci čini kao velika farma orgija, čijim stanovnicama je bitno jedino to da uskoče u krevet svakoga ko naiđe", izjavila je jednom prilikom. Već tokom snimanja filma Forty Little Mothers 1940. počelo je njeno opijanje: slobodne večeri provodila je u baru Ciro's, isprobavajući sva pića koja su nudili, a još nije bila punoljetna. Usljedili su i prvi uspjesi s filmovima Sullivan's Travels i I Married a Witch.

Publika i kritika najbolje su prihvatili Veronikine noir filmove koje je snimila s Alanom Laddom: This Gun for Hire, The Glass Key, The Blue Dahlia. Bili su savršen filmski par ne samo zbog glumačkih sposobnosti i ljepote već i zbog skladnosti: Veronica, visoka tek 151 centimetar, bila je jedina glumica niža od Ladda, visokog 168 centimetara. Ali, paralelno s uspjehom i visokom zaradom, Veronica je zbog svojih psihičkih smetnji i neobičnih promjena raspoloženja navukla odbojnost mnoštva kolega i zaradila epitet teške osobe. Osim toga, ni u privatnom životu joj nije bilo nimalo lako. Godine 1940. udala se za četrnaest godina starijeg Johna Detlieja, filmskog animatora i dizajnera, a sljedeće dobila prvo dijete, kćerku Elaine. Tri godine poslije, John i Veronica dobili su još jedno dijete koje je sedam dana kasnije umrlo. To je veoma teško podnijela, pogotovo što je ubrzo uslijedio razvod, a onda i katastrofalne kritike filma The Hour Before the Dawn.

Vrhunac lošeg perioda na privatnom i profesionalnom planu bio je zahtjev vlade da promijeni izgled, jer su je mnoge radnice kako bi ličile na nju puštale su kosu, te se znalo dešavati da im ona bude uhvaćena mašinama i da dožive teške povrede na radu. Prema mišljenju mnogih, novi Veronicin izgled negativno je uticao na njen šarm. I Veronicino zdravstveno stanje se pogoršavalo, ali na nagovor drugog muža, redatelja Andréa de Totha, s kojim se vjenčala 1944., ipak prekida s redovnim posjetima psihijatru. U tom periodu počinje sve više piti, što pogubno djeluje na njenu karijeru te Paramount joj 1948. raskida ugovor. Ponovo je pokrenuta prava lavina loših dešavanja: kako je nakon raskida ugovora snimila samo dva filma, 1952. je bankrotirala i razvela se od De Totha, s kojim je imala dvoje djece, sina Michaela i kćerku Diane.

Uslijedilo je nekoliko angažmana na televiziji i u kazalištu, uglavnom nezapaženih, a 1955. i treći brak, s kompozitorom Josephom McCarthyjem. 1959. prestala je raditi i nezadovoljna životom, napustila muža i preselila u New York. Nažalost, treći razvod i promjena sredine nisu nimalo pozitivno uticale na rastrojenu Veronicu, nekoliko puta je uhapšena zbog opijanja i nedoličnog ponašanja, a novinar New York Posta otkriva kako tajno radi u Hotelu Washington na Manhattanu kao konobarica. Iako je to negirala, objašnjavajući kako je gošća hotela, događaj joj je neočekivano pomogao, te je dobila nekoliko angažmana na televiziji i sporednih uloga u filmovima. Šezdesete godine obilježilo je daljnje pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja, postala je paranoična i čak umišljala kako je FBI agenti prate i prisluškuju joj telefon. Ponovo se udaje samo godinu dana prije smrti, četvrti muž bio joj je Robert Carleton-Munro, britanski pomorski kapetan, no niti taj brak nije dugo trajao.

7. srpnja 1973. Veronica Lake umrla je od hepatitisa i otkazivanja bubrega, komplikacija nastalih zbog alkoholizma, u 51. godini. Pored nje, u bolnici u Burlingtonu, u saveznoj državi Vermont, nije bilo nikoga od rodbine i prijatelja, bila je okružena ostalim pacijentima, medicinskim sestrama i ljekarima, a slično je bilo i na sahrani u New Yorku. Među malobrojnim osobama koje su je ispratile na vječni počinak jedini član porodice bio je sin Michael iz braka s Andréom de Tothom. Umrla je u siromaštvu i bijedi, kremirana je, a dugo se nije znalo gdje je završila urna s njenim pepelom, da li je u Miamiju ili je prosuta u more kod Floride. Tek 2004. godine, tri desetljeća nakon smrti, urna je pronađena u jednoj njujorškoj staretinarnici, čija ju je vlasnica Laura Levine obožavala.