Béla Lugosi (20. listopad 1882. – 16. kolovoz 1956.) bio je znameniti mađarski kazališni i filmski glumac najpoznatiji po ulozi Grofa Drakule u broadwayskoj predstavi (1927) te kasnije i u istoimenom filmu (1931), temeljenom na klasičnom vampirskom romanu Brama Stokera 'Dracula'.
Lugosi je rođen pod imenom Béla Ferenc Dezső Blaskó u Lugosu u tadašnjoj Austro-Ugarskoj (današnji Lugoj u Rumunjskoj). Bio je četvrto dijete Paule de Vojnich i bankara Istvána Blaskoa. Béla je u mladosti započeo glumačku karijeru na pozornici tumačeći Shakespeareove likove. Za vrijeme prvog svjetskog rata Lugosi je mobiliziran i služio je kao pješadijski poručnik u austro-ugarskoj vojsci. Tamo se istakao hrabrošću, ali je nakon ranjavanja demobilizran te se vratio kazalištu.
1917. oženio je Ilonu Szmick a iste je godine počeo nastupati u mađarskim nijemim filmovima pod pseudonimom Arisztid Olt. Nastupio je u njih dvanaest kada mu je karijeru prekinuli burni poratni događaji, odnosno stvaranje kratkotrajne Mađarske Sovjetske Republike 1919. godine. Lugosi je sudjelovao u stvaranju glumačkog sindikata, te je nakon pada Republike u doba Bijelog terora kao ljevičar bio proskribiran. Plašeći se za svoj život, 1920. je emigrirao u Njemačku, a istovremeno se razveo od supruge, navodno zbog političkog neslaganja s njenim roditeljima.
Béla Lugosi je u Njemačkoj glumio u nekoliko danas izgubljenih filmova temeljenih na prozi Karla Maya, da bi se već krajem 1920. godine ilegalno iskrcao kraj New Orleansa, a u ožujku 1921. dobio dozvolu boravka u SAD. Na početka svog boravka u Americi zarađivao je kao fizički radnik, ali se brzo spojio s mađarskom imigrantskom kolonijom u New Yorku, probio do kazališta, a zatim i do Hollywooda, gdje je 1923. imao debi u nijemom filmu The Silent Command.
Godine 1927. Lugosi je, zahvaljujući markantnoj pojavi i egzotičnom mađarskom naglasku dobio ulogu grofa Drakule na Broadwayu. Ta uloga, koju će nešto kasnije ponoviti i na filmu, učinila ga je slavnim i Béla postaje jednom od ikona horor-žanra 1930-ih. Međutim, ona mu je također ograničila karijeru, s obzirom da je otada do kraja života primao isključivo ponude za uloge stranih negativaca. Bezuspješno je pokušavao dobiti nešto drukčije uloge, međutim producente je gotovo uvijek zanimao isključivo kao varijacija na temu Drakule. Takva je bila i uloga u njegovom posljednjem visokobudžetnom hollywoodskom filmu Abbott and Costello Meet Frankenstein iz 1948. godine, gdje je parodirao svoj najslavniji lik.
Lugosi je dotada već bio degradiran na uloge u filmovima snimanim u tzv. Poverty Rowu, dijelu Hollywooda specijaliziranim za niskobudžetna ostvarenja. Nikada zaliječena ratna rana u to ga je vrijeme okrenula konzumiranju morfija o kojem je ubrzo postao ovisan.
1950-ih je ostarjelog i zaboravljenog Lugosija pronašao filmaš Edward D. Wood Jr. (poznat i kao najgori filmski režiser u povijesti) te mu dao glavne uloge u nekoliko svojih filmova - Glen or Glenda i Bride of the Monster. Nedugo nakon snimanja potonjeg filma Lugosi je nakratko završio u klinici za odvikavanje od morfija. Po izlasku je počeo snimanje najpoznatijeg Woodovog filma Plan 9 from Outer Space, ali je prije dovršetka filma doživio srčani udar od koga je umro.
Lugosi je, zahvaljujući svojoj najpoznatijoj ulozi, desetljećima nakon svoje smrti postao predmetom brojnih imitacija, parodija, ali i homagea. Jedan od najboljih primjera za to je pjesma britanskog alternativnog rock sastava Bauhaus Bela Lugosi's dead iz 1979. koja ih je proslavila, a tri godine kasnije korištena je i u uvodnoj sceni vampirskog art filma The Hunger Tonyja Scotta s Catherine Deneuve, Susan Sarandon i Davidom Bowijem u glavnim ulogama.
Lugosijev lik je suvremenim gledateljima najpoznatiji po tome što se pojavio u znamenitom filmu Tima Burtona Ed Wood iz 1994. godine. U njemu je nesretnog glumca tumačio Martin Landau, koji je za svoju kreaciju Bele Lugosia nagrađen Oscarom za najbolju sporednu ulogu.