Od početka Marc Jacobsove karijere nazivaju ga Princem američke mode, i to ne bez razloga. Rođen je 9. travnja 1963. u New Yorku. Oba roditelja bili su mu kazališni agenti. Otac mu umire kada je imao samo 7 godina, a s obzirom da mu se majka nakon toga tri puta preudavala, mali Marc odlazi živjeti s bakom koja ga je naučila plesti. Nakon završetka umjetničke škole upisuje se na Parsons Scool of design gdje 1984. osvaja nagradu „Design student of the year“. Svoje studentske godine uglavnom provodi na relaciji škola-Studio 54. Za sebe kaže da je bio pravi ovisnik o tom kultnom klubu. Nažalost, njegova ovisnost nije se svodila samo na disco muziku već i na alkohol i droge. Kaže da je znao nakon cijelonoćnih tulumarenja po Studiju 54 direktno dolaziti na nastavu. Pažnju modnih krugova privlači svojom diplomskom revijom ručno izrađenih džempera koja će zaintrigirati ljude na 7. Aveniji, modnom centru New Yorka. U tom periodu upoznaje Roberta Duffyja, mladića koji se motao oko financijskih krugova u modnoj industriji, koji mu nudi poslovnu suradnju. Njihov poslovni odnos traje već punih 20 godina na obostrano zadovoljstvo. Uz Duffyjevu pomoć Marc uskoro otvara svoj prvi butik, a već 1987. dobiva prestižnu „Perry Ellis award for new fashion talent“, najveće priznanje za nekog mladog dizajnera u Americi.
Sljedeće godine iz Perry Ellisa ga pozivaju da se pridruži njihovom timu, a 1989. Marc Jacobs, sa nepunih 26 godina, postaje glavni dizajner te modne kuće. Po svojem priznanju taj ga je posao veselio jer je oduvijek volio Perry Ellisovu odjeću koja nije bila stroga i pretenciozna. Radi se o sportskoj eleganciji koja je upravo odgovarala Jacobsovom senzibilitetu. Naime radovalo ga je raditi odjeću u kojoj ljudi ne moraju razmišljati gdje će sjesti i da li uopće smiju sjesti u noj. No slobodu koju je osjećao stvarajući za tu modnu kuću izgleda da je shvatio previše ležerno. U jesen 1992. napravio je sada već slavnu 'grunge' kolekciju koja je izazvala nezapamćen skandal. Kada je u prosincu 1992. američki Vogue objavio editorijal Stevena Meisela na kojem su Kristen McMenamy i Nadja Auermann izgledale poput kombinacije beskućnica i djece cvijeća, časopis je bio obasut protestnim pismima čitateljica koje su se žalile da ne žele davati tisuće $ da bi izgledale kao da su se odjenule u Karitasu. Zamislite na primjer svilenu haljinu koja košta tisuću $ i izgleda poput radničke košulje od flanela. Perry Ellis otkazao je Jacobsu suradnju početkom 1993. iako ga je krajem 1992. CFDA (Council of fashion designers of America) nagradio kao najboljeg dizajnera godine. Jacobs i danas tvrdi da je grunge kolekcija nešto najbolje što je ikada napravio, a ideja da neku preskupu stvar nosite nonšalantno ili je kombinirate s jeftinom odjećom, ostavila je duboki trag u kolektivnoj modnoj svijesti. Ono što tada mnogima nije bilo jasno, danas s odmakom od 15 godina doista možemo objektivno proglasiti pravom modnom prekretnicom i jednom od najutjecajnijih ideja u novijoj modnoj povijesti. Već tada Marc uživa status omiljenog dizajnera mnogih slavnih žena s osebujnim stilom odijevanja poput Sofie Coppole, Courtney Love, Kate Moss i Helene Christensen. Nakon godinu dana pauze Jacobs se 1994. vraća na modnu scenu svojom posvetom 70-ima i s kolekcijom pod vlastitim imenom uspijeva povratiti svoju uzdrmanu poziciju.
1996. događa se situacija koju je u modnom svijetu malo tko mogao predvidjeti. Bernard Arnault, vlasnik LVMH, poziva ga da preuzme kreativno vodstvo u njegovom najprestižnijem čedu, čije ime se nalazi i u nazivu njegovog modnog carstva, Louis Vuittonu! Arnaultova ideja nije bila da zaposli Jacobsa kao dizajnera acessoiresa i putnih torbi po kojem je LV do tada bio poznat, već da osmisli prvu liniju odjeće, te da od Vuittona napravi pravu modnu kuću. Izazov je bio velik, ali i pritisak koji su mediji stvorili, zbunjeni činjenicom da će dizajner koji je do jučer skandalizirao svojim „poverty look-om“, dizajnirati odjeću za kuću koja je bila i ostala pojam ultimativnog luksuza. No skeptike je čekalo veliko iznenađenje. Niti najoptimističniji prognozeri nisu se nadali takvom uspjehu. Marc Jacobs u vrlo kratko vrijeme uveo je Louis Vuitton na velika vrata u prve modne redove. Za nekoga tko je donedavno uživao raditi odjeću u kojoj ljudi neće razmišljati gdje će sjesti, fascinantna je preobrazba u nekoga tko radi sa superskupim materijalima u duhu najbolje tradicije pariškog chica i elegancije, dakle odjeću u kojoj ćete dobro razmisliti prije nego što se naslonite na svježe okrečen zid. I pored toga što u svojem radu poštuje tradiciju LV, primjetna je doza američke nonšalancije koja je preko noći Vuittonovu odjeću promovirala u suvremeni trendmark za urbane putnike. Radeći na kolekcijama odjeće, Marc Jacobs ne zanemaruje niti ono po čemu je LV najpoznatiji-acessoires. „Speedy Graffiti bag“ nastala 2001. u suradnji sa sada već pokojnim kultnim NY kreatorom Stephenom Sprouseom i torba nastala po ideji japanskog umjetnika Takashia Murakamia 2003. u pastelnim bojama LV loga, postale su pravi bestselleri.
Radeći u Parizu za LVMH, Jacobs nije zanemario niti svoju njujoršku bazu, tako da redovito paralelno radi i na kolekcijama koje potpisuje vlastitim imenom. Dapače, otkako se materijalno potkožio u pečalbi, biznis je proširio i na nešto jeftiniju varijantu svog branda nazvanu Marc by Marc Jacobs. Uostalom kao uvijet da Jacobs počne raditi za LVMH Arnault je morao kupiti i 'Marc Jacobs International', kompaniju u vlasništvu Jacobsa i njegovog poslovnog partnera Roberta Duffyja.
