Čast da otvori ovu nezaboravnu modnu večer s pravom je dobila Marina Obradović i njezin Marina design. Ona je jedna od onih rijetkih kreatora koja od kada se pojavila na Cro-a-porteru nije imala slabu kolekciju, čak ni većih oscilacija. Ako koju sezonu nije bila najbolja, uvijek je bila u vrhu. To je dokazala i ovom revijom. Njezina kolekcija treba se pogledati više puta da bi se u potpunosti shvatila njezina složenost u konstrukciji i intervencijama na materijalu. Uz sve to modeli su bili estetski privlačni i vrlo nosivi. Mnogi moji muški prijatelji poželjeli su neki komad odjeće s njezinim potpisom i nadaju se da će Marina početi raditi modu i za njih. Marina je ovoga puta gotovo ignorirala haljine i posvetila se svojem najjačem oružju - hlačama, a zna se da joj u tome nema ravne na hrvatskoj modnoj sceni. Upotpunila ih je s maštovitim geometrijskim topovima na kojima se u strogoj konstrukciji igrala s formom.
I Fjabe su moje simpatije od samih početaka sudjelovanja na ovoj modnoj smotri. Njihov svijet poseban je i potpuno originalan. Nikada se ne oslanjaju na recentne modne trendove, uvijek nas uvode u svoj svijet bajki u kojem žena živi poput uspavane ljepotice okružena rapsodijom boja. Retro chic okosnica je njihovog razmišljanja, ali preispitivanje prošlosti čine na toliko osebujan način da ćete teško naći pravu poveznicu s nečim što pamtite iz modne prošlosti. Ovoga puta svojim su kreacijama i svom prepoznatljivom razigranom koloritu dodale sjajne korzete Sin Factoryja.
Tomislav Bahorić dar je s neba za hrvatsku mušku modu. Čini se kako se nitko ozbiljno nije posvetio ovoj tematici još od početaka Ivice Klarića na prvim Cro-a-porterovima. Bahorićev senzibilitet ne treba brkati s Klarićevim, on se oslanja na jedno drugo veliko ime naše mode, svoju majku Loredanu i njezin kultni Charlie design. Tomislavov muškarac gotovo je preslika Loredanine žene. Prekrasno je vidjeti kako je jedan mladi čovjek odrastajući apsorbirao u roditeljskom domu estetiku koja ga je okruživala i usmjerio je u svom kreativnom smjeru. Njegova vizija muškarca je urbana i moderna, a opet drugačija od banalnosti kojima muška moda obiluje. Uvijek je tu prisutan i određen pomak što njegovom kupcu osigurava da će biti originalan i primijećen ali i ostati elegantan, bez straha da će biti lišen muških atributa. S obzirom da na domaćim revijama toliko rijetko susrećem mušku modu, u slučaju Tomislava Bahorića modu si dopustiti i subjektivnost koju nemam dok gledam ženske kolekcije. Na muškim revijama mogu si postaviti pitanje dali bi i sam želio nositi takvu odjeću, u ovom slučaju odgovor je veliko - DA.
LINK by Ogi Antunac za mene je bilo jako ugodno iznenađenje. Ne zbog toga što njezin rad nisam poznavao od ranije ili ga nisam volio, već zato što nam je Ogi pokazala jednu novu sebe i moram priznati to je napravila vrlo uspješno. Ogi je poput mene dijete Jabuke. U tom smo klubu odrasli i stvorili svoj muzički, ali i estetski svijet. Ogi je ostala dosljedna crnom, njezine su kreacije uvijek bile kao stvorene za 'Dark dance' program koji je Jabuka sredinom 80-ih imala srijedom. No ovom kolekcijom odmakla se od teške gotike i svoju crnu boju, koje se nije odrekla, bezbolno je približila i onima koji nisu do sada bili dio njezine priče. Napravila je sjajnu kolekciju moćnog komercijalnog potencijala, čak s pomakom u sportski casual. Neki su komadi bili toliko unisex privlačni da sam odmah dobio želju i sam ih odjenuti.
Madam Demode ponudila nam je najintelektualniji moment večeri. Njezin rad već se dugi niz godina oslanja na estetiku japanskih modnih prvaka, prije svega Yohji Yamamota. Usporedba s njim prvo je što će vam pasti na pamet, ali niti u jednom momentu to neće preći u puko kopiranje već u vrlo originalan vlastiti modni rukopis. Danas kada u medijima stalno slušamo o tragediji koja je pogodila Japan, ova je revija bila predivna pjesma modne podrške zemlji izlazećeg sunca.
Andreja Bistričić pomela je velikom brzinom hrvatsku modnu scenu. Od kada se pojavila svojom debitantskom kolekcijom prošle jeseni svim modnim znalcima bilo je jasno da se radi o nesvakidašnjem talentu. Rijetko se kojem debitantu s pravom udijelilo toliko komplimenata. Upravo zbog toga uvijek postoji strah od druge kolekcije i pitanje dali će uspjeti opravdati visoke kriterije koje je postavila. Srećom u Andrejinom slučaju nema dvojbe, ovoga puta čak je bila i bolja. Njezin sjajan osjećaj za vrijeme u kojem živimo i njezin mladenački temperament vidljivi su od prve do zadnje kreacije. Kolekcijom priča svoju modnu priču koja oslikava njezin već sada prepoznatljiv rukopis. Sjajan stajling samo naglašava vrlo razrađenu viziju njezinog zrelog promišljanja kome se svojom modom obraća i kako bi voljela da ta moda izgleda na ciljanoj publici. Izvrsne ideje i odlični krojevi govore nam koliko je ovladala zanatom kojim se bavi, a u svemu se da iščitati i njezino Londonsko modno obrazovanje.
Furiozan tempo kojim su manekenke prodefilirale pistom upravo je onakav kakav smo navikli gledati na revijama u velikim modnim središtima, a kod nas je najveća boljka većine drugih dizajnera koji revije razvlače i usporavaju do granice izdržljivosti.
Boris Pavlin imao je nezahvalnu zadaću da zatvori ovu večer punu sjajnih, originalnih i kreativnih modnih priča. Pavlinove raskošne haljine daleko su od modnog svjetonazora njegovih prethodnika na pisti drugoga dana Cro-a-portera. Njegove ambicije nisu da stvara modu već da izrađuje lijepe haljine. Sve što smo ovoga puta vidjeli bilo je vidljivo i u njegovim prethodnim kolekcijama, i da haljine nisu izrađene u drugim materijalima ne bi ni primijetili razliku. Kod Pavlina bi više volio vidjeti jedan originalni rad, barem jednu haljinu koja će biti samo njegova ideja, a ne referenca na majstore couturea, od onih nemaštovitih poput Elie Saaba pa do onih najmaštovitijih, npr. Alexandera McQueena. No bez sumnje, Pavlin svoje kreacije ne radi za modnu kritiku već za žene koje se u njegovim haljinama žele osjećati poput princeza i spremne su izdvojiti velike sume novaca da bi izgledale tako. Kad je u pitanju takav modni stav, mjesta za eksperimentiranje nema.
